Po pisanju Mate Kudumije, najveću zaslugu za obnavljanje knjižnice i čitaonice u
Đurđevcu zaslužuje Stjepan Kušec. On je već krajem 1943. godine preuredio prostorije 'Batine' trgovine i od 1. siječnja 1944. godine Đurđevac ima Dom kulture, a budući da je bio veliki bibliofil, Kušec se potrudio da organizira čitanje novina i knjiga.
Đurđevački vjesnik br. 13 od 1. studenoga 1953. godine piše povodom smrti Stjepana Kušeca:

"Stjepan Kušec je organizirao Dom kulture po oslobođenju Đurđevca: on je postao njegov dom, obitelj, jedina briga".

Osim proleterske i komunističke literature koja je morala biti u knjižnici, Kušec je nabavio Nietschea, Wildea, braću Mann, Zweiga, Krležu, Dostojevskog, Tollera.
Godine 1948. osnovana je Kotarska knjižnica. Prvi puta se spominje da se kotarskim sredstvima kupilo nekoliko stotina knjiga. Istovremeno se počinje izdvajati čitaonica od knjižnice, jer su neposredno nakon rata djelovale zajednički u Domu kulture. Iz pisama Mate Kudumije možemo zaključiti da je knjižničarka nakon Kušeca bila Berta Trunkl, inače nastavnica hrvatskog jezika. Za nju kaže da je jako voljela knjige, da je radila na katalogizaciji i prihvaćala njegove savjete. Nakon nje, radio je knjižničar Vlado (?) Bukovšak iz Kalinovca, a kad je on otišao u Zagreb, vlast je uposlila općinsku čistačicu Baru Virovčec za izdavanje knjiga.
Iz ovog vremena 1947. i 1948. godine a na osnovi dokumenata Prosvjetnog odsjeka iz Povijesnog arhiva u Bjelovaru, zanimljivo je vidjeti kako je naprosto bilo organizirano natjecanje u širenju opismenjavanja, kulture čitanja, otvaranja čitaonice. Ti su oblici djelovanja bili čak, usudila bih se reći, normirani. Tamo se kaže da su do 31. prosinca 1947. narodne knjižnice slabo radile jer nije bilo pravila za rad, a po planu je trebalo otvoriti jednu kotarsku i sedamnaest mjesnih knjižnica, što je učinjeno i premašeno za dvadeset posto. Kaže se da plan čitanja nije postignut. Naime, prema planu je u svakom mjestu trebala biti čitaonica i više čitalačkih grupa. U tijeku 1947. godine ustrojeno je šezdeset i devet grupa. Vlast je unaprijed odredila i koliko grupa i čitalaca u kotaru treba biti! Oni koji su odradili planirano ili premašili plan, bili su nagrađivani. Godine 1948. nagrade od tisuću dinara dobilo je Virje, Đurđevac i Pitomača. Te godine provedena je i reorganizacija knjižnice, nabavljen je materijal za vođenje knjižnice, prijavljena je i registrirana. U Đurđevcu je za unaprjeđenje knjižnice Prosvjetni odsjek poslao Bertu Trunkl na kotarski knjižničarski kurs, a po povratku je ona iz kotarske knjižnice davala upute ostalim narodnim knjižnicama. Kako su ti kursevi izgledali, opisala je Vilma Radovanović:

"Iako je danas knjižničarske tečajeve završilo 330 polaznika, ipak narodna knjižnica, naročito seoske, ne raspolažu s dovoljnim brojem sposobnog kadra, jer mnogi od njih odlaze na razne druge dužnosti, a neki nemaju dovoljno razumijevanja i ljubavi za taj poziv, te ga napuštaju nakon kraćeg vremena. Poradi toga se knjižničarski kadar često mijenja, i rad u narodnim knjižnicama preuzimaju lica, koja ne poznaju osnovne principe njenog poslovanja. Za osposobljavanje tog kadra trebalo je osim kurseva primijeniti i druge metode. Jedan od načina za upoznavanje knjižničara s radom u narodnim knjižnicama jesu savjetovanja knjižničara, koja sazivaju narodni odbori. Na njima se iznose problemi narodnih knjižnica i daju potrebne upute o svim pitanjima, koja zasijecaju u njihovo područje rada. Tu pomoć pružaju stručni knjižničari bilo radom u samoj knjižnici, kojoj treba pomoći, bilo pozivanjem njenog knjižničara na praktičan rad u koju veću gradsku sredinu."

Prostor za čitaonicu je bio malen, nabavljao se dnevni tisak koji se čitao i nedjeljom, a čitaonica je imala i radio aparat.
Stanje je bilo slično i 1953. godine, što saznajemo iz Đurđevačkog vjesnika.

"Naročito se mnogo govorilo o uređenju starih i osnivanju novih narodnih
čitaonica i knjižnica. Još i sada je velika poteškoća u nabavi namještaja, a
također i u pomanjkanju pogodnih prostorija. Naši ljudi vole čitati, ali
knjižnica raspolaže s malim brojem knjiga od kojih neke ne odgovaraju po
sadržaju. Mnogo se čita u selima uz Dravu, te je potrebno što prije
narodne knjižnice snabdjeti većim brojem knjiga. Knjižnice su vezane uz
postojeća kulturno-prosvjetna društva i ogranke 'Seljačka sloga', ali o
njima se još ne vodi dovoljno računa, jer ih ima dosta nesređenih i
neurednih. Narodne čitaonice ne raspolažu s dovoljno dnevne štampe."
(Đurđevački vjesnik, 2 (1953.), 1, str. 3.)

Godine 1954. knjižnica i čitaonica u Đurđevcu počinje s reorganizacijom. Osnovan je Upravni odbor u kojem su bili: Petar Goranović - predsjednik, Miško Štefekov - potpredsjednik, Ankica Konjarek - tajnik, Antun Golub - blagajnik, a predsjednik Nadzornog odbora je bio doktor Petar Bazijanac. Knjižničarka je bila gospođa Sofija Tratnjak. Na taj način je doista udaren temelj za organiziran rad. Bilo je oko 270 članova, a da bi knjižnica i čitaonica bila što pristupačnija svima, određena je upisnina deset dinara i mjesečna članarina od deset dinara. Knjige su se izdavale svakog dana od šesnaest do devetnaest sati, osim četvrtka i nedjelje. U Đurđevačkom vjesniku na nekoliko mjesta u ovome godištu stavljeni su oglasi sljedećeg sadržaja:

"Ako uplatite 10 din mjesečno, možete posuđivati knjige u velikom
izboru u Kotarskoj knjižnici Đurđevac!"

U knjižnici je provedena katalogizacija i inventarizacija svih knjiga, a da ih bude što više na jednom mjestu, predloženo je da se male knjižnice po poduzećima presele u jednu, jer takve knjižnice traže puno materijalnih sredstava, a koriste se malo ili nikako. Upućivani su i pozivi pojedincima da daruju knjige, a zaboravnima koji su knjigu posudili a nisu je vratili, da je hitno vrate. Možemo, dakle, govoriti i o nekoj vrsti javne opomene.
Da se još uvijek malo izdvajalo za nabavu knjiga, vidi se iz proračuna Đurđevca za 1954. godinu. On je iznosio 13.700.000 dinara, za knjižnicu je bilo izdvojeno 10.000 dinara, za streljačku družinu 15.000 dinara, a za Dobrovoljno vatrogasno društvo 380.000!
U akciju približavanja knjige čitateljima uključio se i poznati intelektualac toga vremena profesor doktor Ivo Kranjčev. U tekstu Đurđevačkog vjesnika iz 1954. godine pod nazivom "Obnova Kotarske knjižnice" kaže:

"Knjiga i štampa danas, i upravo danas, više nego pred pet stotina godina,
otkako je štampana prva knjiga, postizava svoju svrhu: podavanje znanja i
misli, svih kulturnih i tehničkih tekovina sadašnjih u tekovina prošlih
pokoljenja: zbližavanje ljudi u opće-ljudskim vrednotama. Potreba za
knjigom i čitanjem ide danas u red osnovnih potreba suvremenog čovjeka.
Ona ga poučava, zabavlja, ona mu nadomješta prijatelja i draga, ona ga
tješi, diže iz mrtvila i učmalosti, prosto ona mu postaje nužni i nerazdvojni
pratilac. Naročito je potrebita knjiga u današnje doba, doba ostvarenja
tolikih političko-društvenih promjena, te dostignuća u nauci i tehnici. Što
se na polju nauke i tehnike stvori, što se u društvenom kretanju pojavi
samo u toku jedne ili par godina, moglo bi se u kvantumu zbivanja u
prijašnjim vremenima mjeriti stoljećima."
(Đurđevački vjesnik od 15. veljače 1954.)

U ovome gotovo prepoznajemo današnju definiciju knjižnice kao ustanove koja nudi i omogućuje dostupnost svih informacija i publikacija.
Kad je 1956. g. u Đurđevcu ukinut kotar, neko je vrijeme bilo problema u knjižnici jer je otišao knjižničar, ali 1. veljače 1956. NO općine postavlja knjižničara Matu Kudumiju, za kojega sam već napomenula da je bio prvi knjižničar u Đurđevcu koji je u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu polagao 1958. godine stručni ispit. Knjižnica mijenja naziv u Narodna knjižnica i čitaonica. Tada je izvršena i rekonstrukcija Doma kulture gdje je u prizemlju bila smještena knjižnica i čitaonica. Prostorije su dobile veliki izlog, novi namještaj, a u 'Mjesecu knjige i štampe' pokrenuto je i ostvareno nekoliko akcija za dobivanje materijalnih sredstava i popularizaciju knjige i tiska. Knjižnica je dobila na dar preko stotinu knjiga, a knjižničar Mato Kudumija navodi (pisma) da je bilo nekoliko stotina članova.

Iz njegovih pisama koja je ostavio današnjoj knjižnici i čitaonici znamo da je nastavio katalogizaciju, a knjige je najčešće kupovao u zagrebačkim antikvarijatima jer su tamo bile najjeftinije. Tražio je izgubljene knjige i ispravljao krivu evidenciju.
Knjižnica je u njegovo vrijeme imala i svoj odbor, a on se sjeća samo članova Gracija Homena, Ankice Konjarek i Smiljke Janaček.
Zanimljivo je kako je Mato Kudumija organizirao pokretne knjižnice kako bi knjigu dostavio svima u selima đurđevačke općine. Tražio je 'knjižničare foringaše' na dobrovoljnoj bazi, najčešće učitelje kao naiđu na neku sjednicu ili skupštinu, a isti je postupak bio i za povrat knjiga.
U 'Upitniku' Opć. Skupština od 1960. godine pod brojem 5 stoji opis poslova koje je radio u knjižnici: narudžba knjiga, katalogizacija, izdavanje knjiga, kontakt s izdavačima, razgovor s čitaocima, uputstva za lektiru i referate, pokretne knjižnice, čitaonice, organizacija materijalnog i idejnog poslovanja, akademije, priredbe, izložbe, predstavljanje knjižnice kao ustanove. Najpoznatija je bila izložba u čitaonici Dragutina Ančića 1954. godine. Kod organiziranja književnih večeri dovodio je najpoznatija imena: Dragutina Tadijanovića, Zlatka Tomčića, a neke je večeri posvetio Nikoli Paviću, Grguru Karlovčanu, Francu Prešernu, Mirjani Matić-Halle, Đuri Sudeti.

Ugovarao je izložbe knjiga vodećih poduzeća, a najveća je bila 'Naprijedova'.
Često je dolazio u sukob s ljudima na vlasti koji su se čudili što knjižničar mora imati položeni stručni ispit za knjižničara te sukobe i neshvaćanja u vlastitoj sredini opisao je u neobjavljenoj priči 'David i Golijat' - gdje mjesna knjižničarka svima treba, malo je plaćena, a svi je maltretiraju.
Mato Kudumija je ostao u knjižnici do veljače 1962. godine. Od te godine knjižnica i čitaonica djeluje u sastavu Narodnog sveučilišta. Na mjestu knjižničara radila je Jovanka Romčević sa srednjom stručnom spremom do 1967. godine, a 1968. godine radio je Đuro Stupar s visokom stručnom spremom.
Gradska knjižnica u Bjelovaru je 1965. g. u okviru matične službe organizirala desetodnevni tečaj za knjižničare, a polazili su ga kandidati iz Đurđevca (ne spominje se ime, ali pretpostavljamo da je to bila Jovanka Romčević koja je u to vrijeme radila u knjižnici). Isti tekst navodi da će se vjerojatno još u tijeku iste godine u Đurđevcu prići uređenju svih fondova po UDK-a klasifikaciji.
Upravo od 1965. godine sadašnja knjižnica i čitaonica ima knjige inventara. Od 1965. godine do 1970. godine broj knjiga iznosi 4628 svezaka. Vjerojatno je tada obavljena i preklasifikacija knjiga, jer Mato Kudumija u Đurđevačkom vjesniku (broj 4 od 1968. godine) piše da se u prostorijama knjižnice i čitaonice vide promjene jer su knjige smještene i vidljivo obilježene pa je lako pronaći knjigu iz željenog područja. Iz istog izvora se saznaje da je još uvijek veliki problem dobiti materijalna sredstva za nabavu novih knjiga, kao da nikome nije stalo što dobra izdanja knjiga prolaze kraj njih. Nažalost, nigdje nije ostalo zabilježeno koliki je broj članstva u ovo vrijeme, a fond je uglavnom rastao ovisno o raspoloženju građana da knjižnici daruju knjigu, jer se uvijek malo sredstava izdvajalo za kupnju.
Godine 1969. u knjižnici i čitaonici je radila Marija Fijačko sa srednjom stručnom spremom.