Amerika je u početku shvatila da su knjižnice najvažniji čimbenik napretka i pojedinaca, i društva u cjelini, te se stoga rano osnivaju knjižnice namijenjene svima.

U Hrvatskoj se događalo slično kao i u Europi. Pučke knjižnice djelovale su u početku u okviru čitaonica, koje su svoj zamah uzele u vrijeme iliraca. Čitaonice su bile izgovor za okupljanje i recitiranje domoljubnih pjesama (za vrijeme Bachova apsolutizma od 1850. do 1860. mnogim je čitaonicama bio zabranjen rad). Te ilirske čitaonice imale su makar malu knjižnicu s knjigama, novinama i časopisima. Upravo su ta mjesta imala veliko značenje u širenju hrvatske knjige jer je pisana riječ na narodnu jeziku bila jako oružje protiv tuđinske vlasti.
U našem bližem okruženju otvaraju se prve čitaonice i knjižnice također u ilirsko vrijeme. Narodna knjižnica "Petar Preradović" u Bjelovaru ima korijene od 1832. godine, Gradska knjižnica "Franjo Marković" u Križevcima od 1838. godine, Knjižnica i čitaonica "Fran Galović" u Koprivnici od 1846. godine.

Đurđevački korijeni knjižničarstava, odnosno organiziranog čitanja, datiraju iz 1876. godine. Govore o tome Pravila Družtva čitaonice gjurgjevačke od 21. lipnja 1876. godine koja je pod brojem 9795 potvrdila Kraljevsko hervatsko slavonsko dalmatinska zemaljska vlada, odjel za unutarnje poslove u Zagrebu, a čuvaju se u Arhivu Hrvatske. Pravila imaju osma poglavlja, a svako poglavlje svoje članove. Prvo poglavlje pod nazivom Svrha družtva glasi: "Družtvo pjevačko obstojeće u Gjurgjevcu pod imenom 'Tamburica' prestaje kao pjevačko družtvo ter se imenuje kao Družtvo pod naslovom 'Čitaonica gjurgjevačka' u svrhu promicati u Gjurgjevcu družtveni život".

U tome se zapravo vidi sličnost i s ostalim čitaonicama koje nisu bile samo mjesto za čitanje u današnjem smislu, nego su promicale i ostale vidove društvenog i kulturnog života. Članovi toga društva bili su utemeljiteljni, koji su najmanji iznos od deset forinti najednom i unaprijed isplatili, zatim redoviti, koji su stalno stanovali u Đurđevcu i izvanredni, koji nisu stalno stanovali u Đurđevcu. Utemeljiteljni i redoviti članovi bili su suvlasnici društvene imovine. Članom društva mogao je postati svatko bez obzira na spol i stalež, ali je uvjet bio da bude izobražen i da se pismeno prijavi ravnateljstvu kako bi mu se izdalo pismeno rješenje. Ako je netko želio istupiti iz društva, trebao je to prijaviti do petnaestog prosinca tekuće godine, inače se smatrao članom i naredne godine. Društvo je biralo ravnateljstvo na tri godine, a ono se sastojalo od predsjednika, potpredsjednika, tajnika, blagajnika, tri odbornika i dva člana u kojem se govori da ravnateljstvo bira časopise, dnevnike i novine za čitaonicu, određuje broj i vrstu zabave, sastavlja pravila glede čitaonice i to priopćuje članovima. Nažalost, nigdje nema traga koliko je članova društvo imalo, a bili su smješteni u zgradi danas poznatoj kao 'Fišerovo'.

"Sastanak gospodara podžupanije i podružnice Bjelovarske, održan je
6. lipnja 1877. u prostorijama gjurgjevačke čitaonice, na kojoj je hrvatski
barjak zaželio prisutnima - Dobro jutro! - Čitaonica je bila smještena u
zgradi, danas poznatijom pod imenom - Fišerovo -, gdje je bilo i svratiše -
Petar Preradović -".
(Marko Bedić: Zapisi iz gospodraskog života gjurgjevačkog kraja tijekom 19. st.,
Đurđevački zbornik, Đurđevac, 1996., str.184.)

Po angažiranosti i programu, svakako da je društvo imalo veliku ulogu u širenju čitateljskih navika na narodnom jeziku, jer je do 1873. godine u Đurđevcu službeni jezik bio njemački.